Milo Đukanović bi trebalo da se bavi pjevanjem. On je nešto kao Dragan Stojnić ili Leo Martin među tiranima. Njegov politički manir i ustanove koje ga podržavaju stvaraju atmosferu koja svima nama, već sredovječnima, koji čitav život podnosimo nekakve autoritarne tipove, budi nešto kao sentimentane uspomene.
Koliko treba Đukanoviću i njegovim saučesnicima da razumiju da je njihovo vrijeme prošlo? Eto, u Makedoniji je na vlasti jedna demokratska i reformska stranka, ima podršku i većine građana i najveće albanske partije i stranaka drugih manjina. Tamo su mediji slobodni, imaju ekonomski rast kome možemo svi na Balkanu da zavidimo (a nema ni mora, ni Juesieda)... Vlada je naposletku ipak morala da se, posle ne mnogo masovnih demonstracija, sporazumije sa opozicijom, čije su vođe čak namjeravale da izvrše državni udar, i dozvole prelaznu vladu. Za razliku o Gruevskog koji je demokratski, reformski političar, čija je stranka u više navrata bila u opoziciji, Đukanović je najdalje otišao do dva komična, operetska povlačenja sa prestola. Čučao je iz kulisa i čekao da otjera premijera koji ga je zamijenio. Građanima Crne Gore ovakvo ponašanje je vjerovatno većinom bilo odvratno, a čak se i Đukanovićevim pristalicama moglo učiniti makar prilično bizarnim. Kao što vidimo, na Zapadu nema mnogo političara koji bi našli da su ta neronovska zamajavanja vlasti simpatična.
Moderni tiranin je nemoguć bez medijske batine. Za razliku od Miloševića, koji se oslanjao na zarđali RTS i propale nacionalne novinske dike, Đukanović je iz Srbije dobio pomoć u vidu tabloidnog i elektronskog smeća. Za to vrijeme režimska televizija („javni servis“) glumi neutralnost, ali je, kako čujemo, građani zasipaju protestima zbog tendencioznog i pristrasnog izvještavanja. Prije par dana narod je za ''metu'' protesta uzeo RTCG, ne bez razloga. Preko djelovanja RTCG vidi se politička genetika. Đukanovićev režim jeste jedna gadna metastaza, ali zna se ko mu je Slobodan Milošević, a ko Josip Broz. Oni su mu direktni politički preci.
Mi smo ovdje u Srbiji, TV Bastilju u Takovskoj opsjedali i oslobađali punih devet godina. Taj smo posao izvršili tako temljno da čak i danas, kada populistički SNS nastoji da ograniči narodne slobode, to ni ne pokušava da čini preko Radio-televizije Srbije.
Kao da je juče bilo kada je RTS ubjeđivao javnost da je protiv Miloševićeve loše politike samo šačica plaćenika i ludaka. A onda se 9. marta 1991. na Trgu Republike pojavilo mnoštvo koje je brojalo više od stotinu hiljada ljudi. Policija nas je napala, a narod je uzvratio, rastjerao hiljade batinaša, zarobio marice, mitraljez sa bornih kola... U RTS-u je čekalo nekoliko stotina do zuba naoružanih policajaca i zaposlenih... Velika je sreća da nije došlo do krvprolića. Vojska je kasnije izašla na ulice i spasila režim, koji se uskoro odrekao direktora i urednikâ TV Bastilje. Zakratko je jedini nacionalni elektronski medij bio slobodan, da bi ga onda u jeku rata ponovo pretvorio u instrument diktature. Kada su 1997. studenti i narod mjesecima uspijevali da prkose režimu i izbore se za priznavanje originalnih rezultata naknadno krivotovrenih lokalnih izbora, RTS ih je vrijeđao i napadao, ali se većinom ponašao kao sada RTCG – saučesnički. Davao je prednost vladajućim strankama, minimizirao proteste, govorio o gužvama, trudnicama i bolesnima koji pate zbog hirova šačice opozicionara – „malobrojnih demonstranata i slučajnih prolaznika koji su im se pridružili iz znatiželje“. RTS je uskoro postala zavjetno mjesto „medijske šetnje“ demonstranata. Jedne večeri opozicione vođe pozvale su građane da sjutradan na demonstracije ponesu po jedno jaje. Od tada do kraja protesta o fasade RTS-a, ''Politike'', Predsjedništva razbijeno je hiljade jaja. Uskoro su i oni slabog političkog sluha i debele kože mogli da osjete da nešto smrdi oko srpskih medija. U zgradu naše demokratije tako je bačeno više jaja nego u malter tvrde prestonice despota Đurđa – Smedereva.
Sjedinjene Države i EU su tada spasile Miloševićev režim. Trebao im je da bi mogli da ratuju za nezavisno Kosovo. Da je opozicija došla na vlast, možda bi imala veći politički prostor da brani pokrajinu, a možda bi pod pritiskom popustila bez rata koji je, ako malo bolje pogledamo, ostao jedina dugoročna vojna pobjeda SAD u proteklih četvrt vijeka. I ponovo je 2000. narod demokratiju potražio u TV Bastilji. Saveznu skupštinu niko nije ni branio... U RTS-u je bilo otpora, tu je djelovao poznati bager, a razmijenjena je i vatra iz automatskog oružja... Da je bilo sreće, da su uslovi bili malo bolji, recimo kao danas u Crnoj Gori, gdje nema opasnosti da država nešto izgubi ako se vlast promijeni, prošli bi glatko s peticijama i mirnim demonstracijama...
Jaja, pištaljke i lupa šerpi u vrijeme centralne informativne emisije bile su jerihonske trube zbog kojih je, više nego zahvaljujući bageru, pala srpska Bastilja.
Piše: Čedomir Antić